Trgovinski deal SAD-a i EU-a

Prekrasni i 'najveći trgovinski deal u povijesti' (prema Donaldu Trumpu), koji su u njegovu golfskom klubu u Škotskoj potvrdili američki predsjednik i predsjednica EK-a Ursula von der Leyen, mnogo je više od okvirnoga carinskog sporazuma. Carine su američkom predsjedniku poslužile kao instrument za temeljito resetiranje odnosa SAD-a i EU-a, za postavljanje političke, obrambene i sigurnosne suradnje na nove temelje, na kojima će isplativost te suradnje igrati vrlo važnu ulogu.

Obrambeno-sigurnosno savezništvo ugrađeno je u taj carinski sporazum ne samo izravno, preko obveze EU-a za kupnju američke vojne opreme i američkog LNG-a, već i neizravno – preko jačanja gospodarske međuovisnosti EU-a i SAD-a.

Prilagodba novoj stvarnosti

I dok ekonomisti izračunavaju trenutačne financijske učinke okvirnoga carinskog sporazuma (koju u važnim detaljima tek treba finalizirati), ističući za EU negativne računice, europski političari već se nastoje prilagoditi novoj stvarnosti. Njemački kancelar Merz pozdravlja sporazum jer zaustavlja 'nepotrebnu eskalaciju transatlanskih odnosa', ali izvjesno u njemu vidi i šansu ne samo za nove oblike njemačko-američke gospodarske suradnje, već i za učvršćivanje njemačkog vodstva u Europi i uloge Njemačke kao ključnoga američkog partnera u EU-u. Najdraža Trumpova političarka u EU-u, talijanska premijerka Giorgia Meloni, pozdravlja sporazum nadajući se da će u detaljima (hrana, piće) ishoditi povoljnija Italiji važna rješenja, a da će ona zadržati ulogu medijatora između Trumpa i nesklonih mu europskih vlada.

Francuski premijer François Bayrou ocijenio je sporazum kao 'akt podčinjavanja' (EU-a Americi), a ocjeni su se pridružili i njegovi ministri. Više je razloga tome. Manji je u tome što Francuzi kontinuirano nastoje osporiti von der Leyen kao čelnicu EK-a, a ona je dogovorom s Trumpom još jednom pokazala da ima i više od devet života. Sadržajno važniji je razlog: obvezujuća kupnja američke vojne opreme, koja ruši francuske snove da će EU-ovi povećani vojni proračuni biti usmjereni uglavnom u francusku vojnu industriju, a Francusku učiniti vodećom europskom vojnom silom.

Prema ovlastima mnogo važniji, francuski predsjednik Emmanuel Macron sporazum je dočekao šutnjom, nakon što je Trump grubo prizemljio njegovo vanjskopolitičko oponiranje SAD-u inicijativom za priznavanje Palestine, opisavši ga kao prijatelja i dobrog dečka koji priča svašta, ali potpuno je nevažno to što kaže. Najveći Trumpov promotor u Europi, mađarski premijer Viktor Orbán, pak brani EU od Trumpa optužujući von der Leyen da je dopustila Trumpu 'da je pojede za doručak'. A zapravo, resetiranjem odnosa SAD – EU Orbán postaje na europskom planu irelevantan lik, s utjecajem svedenim na Mađarsku i susjedstvo. A i morat će kupiti američki LNG.

Jedino racionalno rješenje

Strateški najvažnije poruke deala Trumpa i von der Leyen u sporazumu nisu zapisane. Njime je zapravo potvrđeno da SAD na strateškoj razini ostaje glavni stup europske obrane. Klauzulom o obvezujućoj kvoti za kupnju američke vojne opreme nije Trump samo osigurao europski novac za američku vojnu industriju i djelomično naplatio američku obranu, što mu je bio primarni motiv i što jedino vide europski kritičari.

Time je neizravno spriječio da se ekstremno povećani proračuni članica NATO-a (s dva na pet posto) koje je ishodio na NATO-ovom samitu Haagu potroše na EU način, prema kriterijima pisanja pozitivnih izvještaja, a bez jasne koncepcije razvoja europske obrane. Nije ostalo neprimijećeno i Trumpovo veličanje NATO-a u samoj objavi velikoga carinskog deala, dok se EU kako kaže – više bavi 'trgovinskim stvarima'. Iz toga se može iščitati da NATO i države članice ostaju glavni planer EU obrane, bez stvaranja novih paralelnih europskih struktura, što je jedino racionalno rješenje.

Europske saveznice time dobivaju okvire za koncipiranje vlastite obrambene politike i razvoja vojne industrije na racionalnim osnovama: da razvijaju kapacitete (vojsku i oružje) za konvencionalnu obranu i za nove oblike ratova, da pronađu svoju nišu u obrambenoj industriji, a ne natječu se s SAD-om (koji će nagodinu imati proračun veći od 1000 milijardi dolara i prednost veću od pola stoljeća) u najskupljim i tehnološki najzahtjevnijim segmentima obrane. Jer to je nemoguća misija. I da, Trump je u tim procesima dominantan i vodeći u NATO savezu, a EU je u podčinjenom položaju, manji partner ljepše rečeno. Ali ako se postavi racionalno, ima priliku, a u današnjem geopolitičkom okružju i prinudu – za političko odrastanje. I u segmentu obrane.

Višnja Starešina
Lider