Kulturna politika bez jasne strategije, objektivnih kriterija i mehanizama vrjednovanja

U Dnevniku Nove TV 23. kolovoza 2025. gošća je bila ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Komentirala je događaje u Benkovcu u svezi s festivalom „Nosi se“, spomenula da ga je njezino ministarstvo sufinanciralo „s nekih 1200 eura“, da je to „jedan među stotinama i tisućama kulturnih događaja“ i da to tako treba promatrati, pa onda da treba iskazati poštovanje prema „traumatskim događajima“, u koje ubraja i Domovinski rat, ali da u tom festivalu ne vidi ništa sporno. Poslije je u još nekoliko prigoda govorila o istoj temi i ponovila slično pa se možemo zadržati na tim prvim izjavama. No ovdje ne ćemo pisati o događajima u Benkovcu. Može se samo primijetiti da su glavnostrujaški mediji izvukli očekivani zaključak: nasilni branitelji zabranili održavanje festivala o nenasilju. Sadržaj i smisao toga festivala nitko među njima ne propituje. Ali nisu samo mediji problem. Što reći na to kad nam ministrica kulture i medija – čije ministarstvo raspolaže novcem hrvatskih poreznih obveznika i odlučuje o tome što će u hrvatskoj kulturi i umjetnosti biti financirano – govoreći o spornom festivalu hladno kaže da u njezinu ministarstvu ne ulaze u sadržaj onoga što financiraju?

„U našim financiranjima ne ulazimo u sadržaj manifestacija. Financiramo različite i festivale, i izdanja različitih knjiga, i kazališne predstave, i druge performanse. S nekima se možda osobno ja ne slažem, neki bi me možda osobno, da sam publika, i uvrijedili, ali bez obzira na to, do kraja ću beskompromisno braniti slobodu“, izjavila je ministrica Obuljen Koržinek.

Uz tu je izjavu ministrica u još nekoliko rečenica ponovila da će braniti umjetničku slobodu.

„Kultura i umjetnost su uvijek bili prostor u kojem se propitkuje, odlazi i nekoliko koraka dalje u intrigiranju, propitivanju, čak i u uvrjedama, i dalje nego u stvarnom životu. Kultura i umjetnost su prostor slobode i takvi moraju i ostati.“

„Moje je mišljenje, i pri njemu ću ostati, za to ću se boriti dokle god sam ministrica kulture i medija, da svaki umjetnik, svaka kulturna manifestacija, u slobodnoj i demokratskoj zemlji, mora imati prostor slobode. Zaista ću se za to zalagati i za to se zalažem“, dodala je.

Gdje pak prestaje provokacija (ako je uopće umjetnička), a počinju uvrjede, ministrica ne zna:

„Umjetnost je uvijek provocirala. Umjetnici su znali ponekad propitivati i možda koji korak dalje od onoga što bi u nekom svakodnevnom životu bilo prihvatljivo. Teško je to reći. Ja nisam ta koja će povlačiti granice. To je pitanje neke demokratske kulture, uvažavanja, ali ključno je zaista osigurati umjetnicima i umjetnosti da se mogu razvijati.“

Izjave ministrice Obuljen Koržinek otvaraju niz pitanja. Ministrica naglašava da će braniti slobodu i različitost sadržaja, a istodobno govori da njezino ministarstvo ne ulazi u sadržaj projekata koje financira. Što drugo reći, nego da je doista riječ o kaotičnoj situaciji. Što ministrici uopće znači da njezino ministarstvo ne ulazi u sadržaj onoga što financira? Znači li to da uopće ne vrjednuje sadržaj? Ako se pak ne vrjednuje sadržaj, kako se može procijeniti da je riječ o kulturnom i umjetničkom sadržaju, a ne o običnoj aktivističkoj provokaciji ili promidžbenom događaju bez umjetničke vrijednosti? Ako nema kriterija vrjednovanja sadržaja, koji se standardi primjenjuju pri raspodjeli javnoga novca? Je li kriterij lijepo ispunjena prijavnica koja zadovoljava tehničke birokratske zahtjeve? Ili odluka povjerenstva koja može biti samo rezultat poznanstava i dogovora? Možda se sve svodi na „poznatost” imena osoba koje su uključene u projekte koji se financiraju? Možda se ispunjavaju neke kvote prema svjetonazorskim okvirima: više ovima, malo onima? Kakva je to zapravo kulturna politika ako nema jasnu strategiju, objektivne kriterije i mehanizme vrjednovanja?

Takvo financiranje nimalo ne potiče na kreativnost i razvoj umjetničke scene. Umjetnicima i kulturnim ustanovama šalje se pogrješna poruka da su kvaliteta i rezultati nevažni, a ključ uspjeha leži u poznanstvima, ideološkom predznaku, prilagodljivosti birokratskoj proceduri i – što je danas postalo imperativom u „umjetnosti“ – provokaciji. Dugoročno, to može dovesti do smanjenja kvalitete kulturnih projekata, gubitka povjerenja publike (to je već dobrim dijelom vidljivo) i otuđenja od strateških kulturnih ciljeva koje država formalno promiče.

Dodjeljivanje javnoga novca kulturnim i umjetničkim projektima koji to zaslužuju i ne zaslužuju, a i onima koji se uopće ne mogu nazvati kulturnima i umjetničkima, bez procjene sadržaja, jasne metodologije i sustava ocjenjivanja, nije kulturna politika, nego proceduralna improvizacija i rasipanje javnoga novca, s nesagledivim posljedicama za hrvatsku kulturu i umjetnost.

A da ne bismo baš upali u naivne vode, na kraju još spomenimo i ovo. Kada bi sve bilo tako stihijsko, i bez „miješanja“ i „nemiješanja“, što već komu paše, ne bi uvijek daleko najveći dio javnih sredstava dobivali isti projekti i iste organizacije jednoga te istoga ideološkoga profila. Koliko je to svima znano, najbolje svjedoči činjenica da ovdje i ne treba reći na koji ideološki predznak mislimo. Riječ je o sustavu koji gledamo godinama, uhodanom, beskrupuloznom, a on nije osmišljen da bi donio nešto dobro i vrijedno onima koji sve to plaćaju. U tome je srž problema, a sve ostalo samo je uspješno ili manje uspješno hvatanje alibija.

(hkv)