Tri nove školske brane

Prvi je to put u povijesti Crkve i društva u Hrvatskoj da su iste, ove školske godine s radom počele čak tri nove školske ustanove kojima su osnivači (nad)biskupije – dvije katoličke osnovne škole u Slavonskom Brodu (Đakovačko-osječka nadbiskupija) i Čakovcu (Varaždinska biskupija) te jedna katolička gimnazija u Popovači (Sisačka biskupija). Zajedničko tim pothvatima nije samo to što su školama osnivači ustanove Katoličke crkve i to što ih podupire mjerodavno ministarstvo, ili to što svaka ima (tek) po jedan razred od 15-ak učenika, ili to što su sve tri škole podstanari, nego i još nešto: u obrazovnu avanturu sve tri škole – s ostalih 25 katoličkih škola u Hrvatskoj – kreću noseći nadu u doba demografskoga sloma, kada se pod krinkom zdravstvenoga odgoja u glavnom gradu očito promiče rodna ideologija i kada su mnoge društvene silnice u Hrvatskoj i svijetu nenaklonjene kršćanskim vrjednotama, pogotovo kada je riječ o životu, obitelji, braku, vjeri i domovini. Katoličke škole stoga imaju golem potencijal i zadaću koju im je povjerila Crkva: u našim gradovima diljem domovine biti saveznici roditeljima u odgoju djece u skladu s autentičnim katoličkom vrijednostima, a čitavomu školstvu biti trajno jamstvo da postoji odgoj koji može izgrađivati mlade ljude i društvo ne rušeći ničije dostojanstvo, ne ugrožavajući ga i ne manipulirajući njime. O naravi katoličke škole i katoličkoga školstva, njegovoj povijesti, budućnosti i identitetu mnogo se govori proteklih godina (tko, primjerice, uzme u ruke novi broj časopisa »Lađa«, koji je posvećen upravo katoličkim školama, doznat će mnogo toga korisnoga). No kako vrijeme bude odmicalo, a izazovi se u društvu umnažali, katoličke će se škole suočiti s dvostrukim izazovom.

Prvi se izazov tiče programa. Ne treba se umarati od ponavljanja da katoličke škole slijede isti obvezni program kao i ostale škole u Hrvatskoj (ne postoji katolička matematika, hrvatski ili kemija), ali razlika je u vrijednosnom okviru koji roditelji izabiru upravo odabirom katoličke škole. To istodobno ne znači da ostale škole nisu vrijedne – pogotovo jer u njima poučavaju tisuće nastavnika i njih pohađaju desetci tisuća učenika koji dijele temeljne katoličke vrijednosti. No već jedan pogled u ostala zapadna društva otkriva da su škole koje nisu katoličke uvijek prve na ideološkim udarima. Budući da takve škole nemaju jasno definiran, to jest zaštićen kršćanski okvir, upravo katoličke škole često postaju branom čitavoga školstva pred novim ideološkim nasrtajima. Nema sumnje da ti nasrtaji dolaze i u hrvatsko društvo, što znači da mu treba snaga katoličkih škola.

Drugi se izazov odnosi na očuvanje identiteta katoličkih škola. Ako se evanđeoska uputa kršćanima primijeni i na katoličke škole (»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?«), postaje jasno da i katoličkim školama u budućnosti ne će biti lako. Nažalost, neke katoličke škole u svijetu pale su pred ideološkim izazovima, uvjerene da vrijedi »kako svi, tako i mi«, čime su razrijedile katolički identitet – ponegdje do neprepoznatljivosti. No to se ne bi trebalo dogoditi i u Hrvatskoj, čije je školstvo započelo u katoličkim, kršćanskim ustanovama još prije više od tisućljeća. Vremena i osvajači su se izmjenjivali, no klica je unatoč zabranama i progonstvima ostajala živa. Primjerice, da u komunizmu nisu čudom opstale nekadašnje crkvene klasične gimnazije kao »škole za pripremu svećenika«, teško da bi se bez takva iskustva preživljavanja obnavljalo suvremeno katoličko školstvo u demokraciji. Njegovi najslavniji, ali i najhrabriji dani tek slijede.

Branimir Stanić
Glas Koncila