Zašto se zaboravlja prosvjed koji je bio najodlučniji izraz otpora hrvatskih građana prema izvanjskomu krojenju »tranzicijske pravde«?

U srijedu 11. veljače navršilo se 25 godina od prosvjednoga skupa »Svi smo mi Mirko Norac« koji je održan na splitskoj Rivi. Bio je to najmasovniji prosvjedni skup u demokratskoj Hrvatskoj koji je okupio više od 150 tisuća ljudi. Unatoč masovnosti i utjecaju na kasnija politička zbivanja, 25. godišnjica skupa prošla je potpuno neopaženo u javnosti i medijima. Prosvjed na Rivi nije bio ni uzgred spomenut u HRT-ovoj emisiji TV kalendar koja »prikazuje važne događaje i obljetnice iz hrvatske i svjetske povijesti«.

Kazneno procesuiranje hrvatskih generala

Prosvjed na Rivi bio je iniciran sudskim nalogom za uhićenje hrvatskoga generala Mirka Norca zbog optužaba za zločine počinjene u Domovinskom ratu. Na Rivi se prosvjedovalo protiv kriminalizacije Domovinskoga rata te se zahtijevao prekid kaznenoga procesuiranja hrvatskih branitelja i generala iz Domovinskoga rata. Tražio se i prekid suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu i održavanje prijevremenih parlamentarnih i predsjedničkih izbora.

Hrvatsko društvo i politika u prvom su desetljeću 21. stoljeća bili obilježeni mučnim i traumatičnim odnosom s Haaškim sudom. Velik dio javnosti teško se mirio s optuživanjem hrvatskih generala za zločine počinjene u Domovinskom ratu. Za razliku od hrvatske vlasti predvođene Franjom Tuđmanom, nova vlast nakon izbora 2000. bila je pripravna (i prisiljena) surađivati s Haaškim sudom u kaznenom procesuiranju hrvatskih generala. Izvanjski pritisci na hrvatsku državu i društvo zbog procesuiranja ratnih zločina bili su oličeni u liku Carle Del Ponte, glavne tužiteljice Haaškoga suda od 1999. do 2007.

Djelovanje Carle Del Ponte kao glavne tužiteljice Haaškoga suda slabo je istraženo i objašnjeno. Kao nekovrsni uvid u njezino djelovanje služe nedavno objavljeni memoarski zapisi Williama Montgomeryja, američkoga veleposlanika u Hrvatskoj (1998. – 2000.) i SR Jugoslaviji, odnosno Srbiji i Crnoj Gori (2002. – 2004.). Montgomery je kao veleposlanik bio najvažniji »terenski« akter američkoga utjecaja na političke procese u Hrvatskoj od 1998. do 2000. Montgomery navodi da je dio početnoga mandata Haaškoga suda bilo potpomaganje pomirenja u regiji, a »učinio je potpuno suprotno«. Montgomery ističe da je Haaški sud »pridonio slabljenju ionako krhkih, novostvorenih demokratskih vlasti u regiji«. Navodi da je najveću štetu napravila Carla Del Ponte, koju opisuje kao »drsku, samouvjerenu glavnu tužiteljicu Haaškoga suda«. Dalje opisuje: »Ona je povremeno dolazila u regiju, sukobljavala se sa svima redom, najavljivala nove optužbe i potom odlazila. Budimo sasvim jasni: ni jedna osoba nije bila izručena u Haag zbog nje ili same te institucije; sve uvjeravanje, svaki pritisak i nagovaranje vlasti da izruče ljude potjecali su od zemalja poput Sjedinjenih Država i Velike Britanije.«

Potreba za hitnim djelovanjem

Kako je izgledao američki utjecaj na postavljanje hrvatske vlasti prema Haaškomu sudu Montgomery opisuje na primjeru optužnice protiv »tek postavljenoga šefa Račanova kabineta«. Tu se očito radi o pogrješnom navođenju javne dužnosti jer opis odgovara situaciji s hrvatskim generalom Petrom Stipetićem koji je u ožujku 2000. bio imenovan za novoga načelnika Glavnoga stožera Hrvatske vojske. Nakon što je vlast SAD-a doznala za podizanje optužnice Haaškoga suda »protiv još tri Hrvata«, Montgomeryju je kao tadašnjemu veleposlaniku naloženo razgovarati s predsjednikom Vlade Račanom i upozoriti ga na optužnice koje slijede.

Montgomery je ohrabrio Račana da odustane od Tuđmanove politike koja je branila razgovaranje hrvatskih generala s istražiteljima Haaškoga suda i predložio mu pozivanje spomenutih istražitelja u Zagreb »da se sastanu s kim god žele«.

Nakon što je u munjevitoj logističkoj akciji uspio pronaći Račana na jednom hrvatskom otoku na kojem je upravo ručao sa svojim suradnicima, objasnio mu je u čemu je problem i ovaj je odmah »razumio opasnost i potrebu za hitnim djelovanjem«. Istoga dana Haaški je sud obaviješten o promjeni hrvatske politike i njihovi su istražitelji odmah poslani u Zagreb. Montgomery zaključuje da »optužnice nikad nisu podignute pošto su šef kabineta i ostali razjasnili situaciju na zadovoljavajući način«.

Montgomery u memoarima ne spominje prosvjed na Rivi, no tada više nije ni bio veleposlanik u Hrvatskoj. No prosvjed je sigurno utjecao na djelovanje Haaškoga suda i njegovih tadašnjih američkih i britanskih pokrovitelja. Prosvjed na Rivi bio je najodlučniji izraz otpora hrvatskih građana prema izvanjskomu krojenju »tranzicijske pravde«.

Biračka potpora

Prosvjed na Rivi korjenito je preokrenuo tadašnje političke trendove i trasirao kasnija politička zbivanja. HDZ se profilirao kao najsnažniji branitelj Domovinskoga rata i hrvatskih generala od optužaba za ratne zločine, čime je stranka obnovila izgubljeni legitimitet i povratila biračku potporu. Odnos prema kaznenomu procesuiranju i izručenju hrvatskih generala Haaškomu sudu produbio je razlike između glavnih stranaka vladajuće koalicije, SDP-a i HSLS-a. SDP je ostao ustrajan u politici suradnje s Haaškim sudom, a HSLS je doživio unutarnji raskol oko toga pitanja. Većinski dio HSLS-a okupljen oko predsjednika Dražena Budiše izišao je iz Vlade predvođene Račanom, ali stranka nije nikad povratila svoju političku snagu s kraja devedesetih i početka novoga tisućljeća. Usporedno s padom nacionalno-liberalnoga HSLS-a došlo je do uspona lijevoliberalnoga HNS-a. Masovna i polarizirajuća politička okupljanja Hrvata jačaju HDZ i njima najodlučnije suprotstavljenu »lijevu« opciju. Prije četvrt stoljeća to je bio HNS, danas je Možemo!

Jakov Žižić
Glas Koncila