Strategija i mučeništvo

I posljednji događaji u svijetu, sa započetim velikim ratnim operacijama na Bliskom istoku koji je svjetsko susretište istočne i zapadne kulture i civilizacije, još su jednom potvrdili da je neprijeporno da bi najveći vanjski geopolitički interes Republike Hrvatske i prvorazredno sigurnosno pitanje trebalo biti zaštita interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, državi koja je susretište istoka i zapada, i to u srcu Europe, oko koje se i danas lome koplja velikih sila. Proteklih nekoliko desetljeća hrvatske su se vlasti na različite načine odnosile prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a bilo je i doba kada nisu samo nasjedale na obavještajnu propagandu, nego i širile nesnošljivost prema svojim sunarodnjacima, čas brojeći njihove predstavnike u Hrvatskom saboru, čas likujući nad kunama i eurima namijenjenim opstanku Hrvata u BiH, čas prepuštajući hrvatske branitelje na nemilost manipuliranim sudskim procesima. Stoga bi se važnim crkvenim pothvatom moglo ocijeniti to da je 2007. godine pokrenut »Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini«, koji i ove godine završava na treću korizmenu nedjelju.

Svrha je Tjedna da se »podigne svijest vjerničke i opće javnosti u Republici Hrvatskoj što nas sve veže s Crkvom i Hrvatima u Bosni i Hercegovini – u geopolitičkom, kulturnom, znanstvenom, športskom, demografskom, vjerskom i svakom drugom smislu – i zašto je za Republiku Hrvatsku od strateške važnosti skrbiti se za položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini«.

Analitičari stanja u Bosni i Hercegovini, a među njima se ističe glavni urednik Katoličkoga tjednika iz Sarajeva svećenik Josip Vajdner, ne kriju posljedice Daytonskoga sporazuma koji je nedavno slavio 30. rođendan. Upravo je on prije nekoliko mjeseci u razgovoru za Glas Koncila rekao da je Daytonski sporazum, unatoč tomu što je pridonio miru, ozakonio ratnu nepravdu jer Hrvati su stradali najviše te su gotovo potpuno izbrisani iz pojedinih krajeva pa danas u BiH živi tek četvrtina predratnoga broja katolika.

Nije tajna da su, kako je rekao, opstrukcije povratka izbjeglica donijele ekonomsku i političku nestabilnost države te svakovrsnu obespravljenost narodâ na prostorima gdje su nacionalno gledano u manjini, da i dalje traju otvoreni napadi na ljude i imovinu te da Hrvati u BiH žive između dvaju nakovnja: srpskoga secesionizma i bošnjačkoga unitarizma. A daleko je od mašte da se prostori BiH ubrzano prazne od sadašnjih žitelja i zamjenjuju ljudima s Istoka. »Sadašnje je stanje za Hrvate takvo da bi – iako apsurdno zvuči – u pojedinim krajevima više političke sigurnosti i jednakopravnosti s drugima imali kada bi bili nacionalna manjina nego ovako kao konstitutivni narod. Jer nacionalna manjina ima zajamčen određeni broj svojih predstavnika. Hrvati to nerijetko nemaju«, rekao je Vajdner. Katolička je Crkva pritom bila dalekovidna, ne samo kada je vjernicima dolazilo ohrabrenje preko papinskih pohoda 1997., 2003. i 2015., nego i kad su BiH na crkvenoj karti – ne bez teškoća i pritisaka – europski biskupi uz blagoslov sv. Ivana Pavla II. u sklopu manifestacije Srednjoeuropski katolički dan svrstali u srednju Europu, a ne na istok, što su potvrdili i kad su na Kupresu održali 2005. nezaboravno sveeuropsko crkveno slavlje.

No, paradoksalno, najveća se nada za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ne krije toliko u umješnosti aktualnih političara i drugih moćnika, nego u žrtvi koju su mahom podnijeli Hrvati katolici. Ta je zemlja doslovno natopljena krvlju stotina tisuća vjernika koji su vjernost Kristu i Crkvi stoljećima platili životom, a dok su ondje mučenički umirali, branili su i Hrvatsku i Europu. Iako mnogi s Bosnom i Hercegovinom i danas imaju paklene planove, da razumiju hrvatski, i da imaju vjere da je krv mučenika sjeme novih kršćana, znali bi da »što se krvlju brani, ne pušta se lako«.

Branimir Stanić
Glas Koncila